Između redaka #33 - Ivan Đuričić

Koja vam je prva asocijacija kada čujete riječ "lektira"? Mnogima će ona, čak i ako su obrazovanje završili već davnih dana, izazvati grč u želucu. Ali ne i Ivanu Đuričiću, koji se odlučio uhvatiti ukoštac upravo s lektirama i publici koja ih najviše mrzi - srednjoškolcima, no i šire - predstaviti na posve drugačiji način kroz predstavu Pisci trče počasni krug. Uključite se u raspravu oko lektira i ispod YT videa napišite nam koja vam je bila najdraža ili najmrža lektira i zašto jer možete osvojiti dvije ulaznice za sljedeću izvedbu 29. ožujka. Nagrađujemo najkreativniji/najkonstruktivniji komentar!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost."

A kako je Ivan nastavio rečenicu saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Ivan Đuričić - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu