Između redaka

Između redaka #56 - Dario Marčac

Što je to TikTok, zašto je baš ta društvena mreža vrtoglavo u usponu od samog svog početka i kako je to sve skupa povezano s knjigama ispričat će nam naš najpoznatiji TikToker - Dario Marčac.

--------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgorjeti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put. A ona je uzela knjigu na čijem hrptu je pisalo Jose Luis Borges, Aleph. - Ovo djeluje kao da bi moglo sadržavati neke odgovore - čini se da sam opet uzalud oštrila nož - zaključila je, sjela na pod te otvorila zadimljene korice. Knjiga ju je usisala ravno u deveti krug Danteovog Pakla. Prvo što je starica primijetila je da uopće nije bilo vruće. Concierge pakla došao je s objašnjenjem da su nedavno nabavili fantastične klime. A kako je Dario nastavio priču saznajte pri kraju epizode. --------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Dario Marčac - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Između redaka #55 - Bez lekture

Branko i Sanja ovoga puta komentiraju odabir posljednje dobitnice Nobelove nagrade za književnost, predstavljaju razne knjiške novitete te diskutiraju o konačnom dolasku Harryja Pottera na hrvatskom jeziku na tržište. U 58 minuta iznijeli su dosta kontroverznih razmišljanja, a koje je vama najviše zapelo za oko ili uho dojavite nam u komentarima ispod YT videa jer možete osvojiti knjiški poklon paketić!

 

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Branko Matijašević - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #54 - Marina Orsag

Znamo je kao osobu vještu s riječima, a odnedavno je poznata i po tome što odlično pleše i još bolje pjeva. Ona je naša najpoznatija stand up komičarka, Marina Orsag, a kako je izgledao njen životni put i koliko s njim veze imaju knjige saznajte u sljedećih pedesetak minuta. 

------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put. A ona je uzela knjigu na čijem hrptu je pisalo Jose Luis Borges, Aleph. - Ovo djeluje kao da bi moglo sadržavati neke odgovore - čini se da sam opet uzalud oštrila nož - zaključila je, sjela na pod te otvorila zadimljene korice. Knjiga ju je usisala ravno u deveti krug Danteovog Pakla. Prvo što je starica primijetila je da uopće nije bilo vruće." 

A kako je Marina nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Marina Orsag - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Između redaka #53 - Ida Klemenčić

Naklada Neptun mala je izdavačka kuća kojoj se prošle godine dogodilo čudo. Njihova autorica, danas svjetski poznata Colleen Hoover, nakon objave sestre iz klana Kardashian na Instagramu apsolutno je buknula i njene knjige ne silaze sa svjetskih, a ni hrvatskih top lista. Kako se s time nose u Nakladi Neptun, koje knjige osim CoHo izdaju te koji su im planovi za budućnost ispričala nam je Ida Klemenčić.
------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču:
Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna:
- Ne bojim te se. Ne bojim se.
- Ne bih se ni ja bojala da sam umrla.
- Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti.
- Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su...
- Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas.
A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima.
 - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put. A ona je uzela knjigu na čijem hrptu je pisalo Jose Luis Borges, Aleph.

- Ovo djeluje kao da bi moglo sadržavati neke odgovore - čini se da sam opet uzalud oštrila nož - zaključila je, sjela na pod te otvorila zadimljene korice. Knjiga ju je usisala ravno u deveti krug Danteovog Pakla. 

A kako je Ida nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------
Sanja Srdić Jungić - voditeljica
Ida Klemenčić - gošća
Animacije u suradnji s - Luna&TOčka
Produkcija – Hoću knjigu

Između redaka #52 - Andrijana Majstorović

Biste li htjeli raditi u Tvornici snova? Tko ne bi, zar ne? Ista je ideja pala na pamet i poduzetnoj Andrijani Majstorović, koja je primijetila jedan nedostatak na domaćem tržištu, odlučila ga popuniti svojim personaliziranim slikovnicama i istovremeno ispuniti svoje, no i tuđe snove. Sve o njenom karijernom putu saznajte u sljedećih četrdesetak minuta!

-------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču:

"Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put. A ona je uzela knjigu na čijem hrptu je pisalo Jose Luis Borges, Aleph. - Ovo djeluje kao da bi moglo sadržavati neke odgovore - čini se da sam opet uzalud oštrila nož - zaključila je, sjela na pod te otvorila zadimljene korice."

A kako je Andrijana nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Andrijana Majstorović - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Između redaka #51 - Bez lekture

Branko i Sanja vratili su se kako bi popričali o raznim knjiškim temama. Ovoga puta bez viceva, ali i dalje s puno smijeha i dobrih knjiga.

 

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Branko Matijašević - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #50 - Laini Taylor

Pred sam početak nove školske godine te kraj godišnjih odmora Sanja je uhvatila pravog kapitalca - inozemnu autoricu Laini Taylor, koja je u Hrvatsku došla sudjelovati u opatijskoj SF i Fantasy konvenciji Liburnicon. Kako se provela, kako izgleda njen proces pisanja i kada možemo očekivati novu knjigu saznajte u sljedećih 47 minuta!

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Laini Taylor - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #49 - Bez lekture

Branko i Sanja vraćaju se prije ljetne pauze kako bi s vama podijelili svoje preporuke za dugo i knjiško ljeto! A napišete li nam svoje preporuke za Branka i Sanju na YouTubeu možete osvojiti Barcaffe paketić i hit knjigu Sluškinja!

 

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Branko Matijašević - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #48 - Ivan Đogić

Iako je veći dio života štedio i odbijao ići na putovanja, u jednom je trenutku odlučio sve presjeći i početi putovati. A jedna od zemalja koje je posjetio posebno mu je zapela za oko - kako on kaže, ona tirkizna. Iran. Ivan Đogić ne samo da je posjetio Iran, nego se u njega preselio i postao iranski zet, a o svemu je napisao i knjigu o kojoj ćemo danas porazgovarati - Iran u prezentu.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put. A ona je uzela knjigu na čijem hrptu je pisalo Jose Luis Borges, Aleph." A kako je Ivan nastavio priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Ivan Đogić - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Između redaka #47 - Kristina Kuzmič

Svatko od nas u životu je imao uspone i padove. Ponekad se kaže da je život kao linija srca; da nema uspona i padova bili bismo mrtvi. No teško je osvjestiti to kada si na dnu. Kad ti ništa ne ide od ruke i kad misliš da si najjadnija osoba na svijetu. Upravo se to vrtilo našoj gošći, Kristini Kuzmič, po glavi prije desetak godina. A onda se prijavila na show Oprah Winfrey, pobijedila, imala svoju kulinarsku emisiju, održala niz promocija po Americi te objavila hit knjigu Drži se. I tko bi doli - sad bi gori! Ovo je Kristinina priča.

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Kristina Kuzmič - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu