Između redaka

Između redaka #46 - P.J.McKay

Daleko s Novog Zelanda došla nam je Pippa. Ne Middleton, ali McKay, predstaviti svoju novu knjigu - Vrijeme otkrivanja. No postoji li još nešto znakovito kod ove autorice, osim što nam dolazi iz dalekog inozemstva? Itekako. Jer radnja njene knjige smještena je upravo u - Hrvatskoj!

Razgovor je vođen na engleskom jeziku, s titlovima na hrvatskom i engleskom jeziku.

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

P.J.McKay - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

 

Između redaka #45 - Luka Korlaet

Knjiški podcast, a ono u njemu - jedan političar. Što se krije iza poziva dogradonačelniku u podcast Između redaka, voli li knjige, pomažu li mu u poslu i kako je došlo do projekta knjižnice u Paromlinskoj saznajte u novoj epizodi od dogradonačelnika Luke Korlaeta!

-------------------------------------------------------------------------------------------Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put."

A kako je Luka nastavio priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Luka Korlaet - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #44 - Nastja Kulović

Naša Sanja često u podcastu voli spomenuti da je srednje dijete, a ovoga puta preko puta joj se našla osoba koja za sebe kaže da je stakleno dijete. Što su to staklena djeca, zašto je i kako o tome napisala knjigu, kakve su reakcije čitatelja i kako je to ogoliti cijelu svoju obitelj (i to bez ljutnje iste) ispričala nam je Nastja Kulović.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima."

A kako je Nastja nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Nastja Kulović - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #43 - Zoran Ferić

Jedan od najpopularnijih i najdražih profesora - svakako u 18. gimnaziji, no i šire - Sanji je došao u goste razgovarati o knjigama. Vlastitim, tuđim, domaćim, stranim, lektirnim - ma tko bi to mogao pohvatati! Uvjerite se sami i poslušajte razgovor sa Zoranom Ferićem!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču:

"Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi." A kako je Zoran nastavio priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Zoran Ferić - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #42 - Diana Matulić

Kako je to dobiti na stotine odbijenica najbolje zna naša gošća. Ne da je neuspješna u poslu koji radi nego zastupa razne autore diljem svijeta pa onda odbijenice, ali i "prihvaćenice" prima u njihovo ime. Ona je Diana Matulić, jedina literarna agentica u Hrvatskoj koja djeluje kroz agenciju Corto literary, a kako bira koje će autore zastupati te koji autori i zašto najbolje prolaze u inozemstvu otkrit će nam u ovoj epizodi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata."

A kako je Diana nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Diana Matulić - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #41 - Mia Dimšić

Njena se knjiga zove Cesta do sna, a njom ovih dana svakako putuje - Mia Dimšić. Mia se trenutno nalazi u Torinu na probama za ovogodišnji Eurosong, no prije puta svratila je do Sanje i s njom popričala o pripremama, ali i svojoj Cesti do sna te čitanju općenito. -----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti.

A kako je Mia nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Mia Dimšić - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #40 - Bez lekture

Sanja i Branko vraćaju se nazad, ovoga puta u nešto ozbiljnijem tonu i po prvi put s necenzuriranim vicem! Kako su vas se dojmili ispričajte nam u komentarima ispod YT videa, a najbolji komentar osvojit će i PPP (podcast poklon paket). Također, s obzirom na to da za mnoge knjige Sanja i Branko ovaj put nisu spomenuli naslove donosimo vam ih u pregledu ispod. 

POGLAVLJA

0:00 Uvod

1:50 Zanimljivosti s top lista

5:28 Ispričat ću ti priču

7:20 Anatomija jednog skandala

12:05 Zašto mi to nisu rekli prije

16:14 Možda da porazgovaraš s nekim

17:40 Sedam muževa Evelyn Hugo

19:52 Greenlights 20:45 Will

23:30 Noć knjige

25:10 Problematika top lista u Hrvatskoj

27:30 Čitanost u Hrvatskoj

30:00 I need a new butt

32:50 Noć knjige

36:55 Formati knjiga

44:05 Jo Nesbo

 

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Branko Matijašević - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #39 - Slavko Sobin

Za Noć knjige uhvatili smo pravog kapitalca - Slavka Sobina "Neuhvatljivog"! Kako pliva Između redaka i među Sanjinim škakljivim pitanjima saznajte u najnovijoj epizodi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale.

A kako je Slavko nastavio rečenicu saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Slavko Sobin - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #38 - Buga Marija Šimić

Kada se tek s nekoliko mjeseci života voziš na svoju prvu predstavu - i to u inozemstvu - logično je da ćeš u kazalištu biti čitav svoj život. Barem je takva priča Buge Marije Šimić, kćeri poznatih hrvatskih glumaca, Vitomire Lončar i Ivice Šimića, kojoj je kazalište modus vivendi. U njemu nastupa kao operna pjevačica, glumica, ali i kreativna direktorica dječjeg kazališta Mala scena. Kako žonglira sa svim obavezama pojasnila je Sanji u novoj epizodi podcasta Između redaka.

---------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor.

A kako je Buga nastavla rečenicu saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Buga Marija Šimić - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Između redaka #37 - Jasen Boko

Kada ste posljednji put otputovali? Pitanje je to koje Jasen Boko, naš poznati putopisac, sigurno čuje na dnevnoj bazi. Jer - budimo realni - Jasen stvarno puno putuje. Koje su mu bile posljednje destinacije, gdje će ga put ponovno odvesti i ima li najdražu saznajte u novoj epizodi!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!"" A kako je Jasen nastavio rečenicu saznajte pri kraju epizode.

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Jasen Boko - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu